reče
mi da se pojavim u 7:00
nisam
zakasnio ni minut. čak mislim da sam došao i minut ranije. u norveškoj bi me
samo pogledali sa čuđenjem, jer tamo vole tačnost - ako smo rekli u 7, onda
neka to bude 7. ni sekund gore-dole. ovde su se time oduševili. u stvari, oduševio
se taj nadobudni poslodavac, šef, šta li je već. njemu je bitno da nisam došao
posle 7, mada ne znam šta bi se u tom mom zakasnelom minutu moglo dogoditi a da
je od preterane važnosti za posao. njegova premazanost bojama mi je odmah bila
uočljiva, i znao sam da će tu biti nekih problema.
oko
vrata je nosio tanak plavi ''henger'' sa okačenim telefonom, da bi, Bože moj,
uvek bio dostupan ''klijentima''.
''Klijetni''
su mali i veliki diskonti kojima firma - za koju sam umislio da ću u njoj
provesti duže od 2 dana - šalje pakete pića, i kojima ne ume da kaže ne. dosta
je za danas! ne primamo više porudžbine! Toga nema...
Odveo
me je jednom momku, čije ime neću izneti, i koji me je sasvim pristojno
prihvatio. zapravo, dok smo ga premazani šef i ja tražili, ostali ljudi - što u
magacinu, što van njega, gde su već uveliko natrpavali kombije i kamione
paketima - gledali su me podozrivo, i tada mi je kroz glavu proletela ideja da
ni sa kim od njih neću imati pristojnu saradnju. razuverio sam se. momak kod
kojeg me je šef ''bacio'', bio je baš fin. možda i previše. previše i
znatiželjan. najpre me je ispitao čime sam se bavio, da li imam devojku, živim
li sa porodicom i koliko planiram da ostanem na poslu, a onda mi i stavio do
znaja da na njega mogu da se oslonim. na skoro sva pitanja je dobio koncizne
ali ne baš iskrene odgovore, nakon toga sam mu se zahvalio na uviđajnosti, i onda
smo počeli da punimo kamion gajbama piva i paketima sokova. sve do trenutka
kada sve te pakete i gajbe isporučili, ni o čemu drugom nije pričao osim o
svojoj napaćenosti ovim poslom i svom problemu s pićem (reče kako je pre 3 dana
primio platu i doslovce je celu popio). nije delovao kao alkos, već kao
jedan običan napaćen čovek, kakvi smo svi u ovoj državi.
imali
smo turu, za dolovo i mramorak, dva sela nedaleko od pančeva. trebalo je da
istovarimo kamion u nekoliko prodavnica, i da se u dogledno vreme vratimo u
firmu, što je bilo nemoguće, to smo odmah konstatovali. prvo, jer nam je radno
vreme subotom do 2, drugo, znali smo da ćemo riknuti kao majmuni, jer nije lako
izbaciti iz velikog kamiona sve te gajbe i pakete, a pritom je bila nesnosna
vrućina. radili smo laganim tempom, sa čestim pauzama. teta Divna, radnica u
jednom od diskonta u dolovu, častila nas je čak i kafom koju smo lagano srkali,
uz priču. moj pajtaš je i dalje neprestano pričao o svom tužnom životu i poslu,
dajući mi, kako je rekao, isključivo realne slike o tome što radimo, bez
pretvaranja: Da je teško, teško je! - reče. - A da sam normalan, poludeo bi'!
tog
trenutka sam postao svestan da neću dugo ostati u ovom poslu.
šef
nas je nekoliko puta zvao na telefon, smarajući nas da se vratimo. kaže, čeka
nas još jedna tura, nisam siguran dokle: znam da je neko selo u okolini bilo u
pitanju. riknuli smo, i on toga nije bio svestan jer su jedine ture koje je on
tokom ovog sparnog dana pravio bile na relaciji: klimatizovana
kancelarija-magacin, i obrnuto. jebe mu se što smo nas dvojica, pajtaš i ja, i
ne samo mi, već i svi ostali jadnici u firmi, ostavili jaja u kamionima i kombijima,
a pritom nam je predviđeno radno vreme prošlo pre čitavih tri sata.
kada
smo se vratili, nije nas korio. samo nam je dao novu otpremnicu, i tako smo
morali da još mali milion artikala ubacimo u kamion, i svoju turu odradimo bez
pogovora, i kada smo to završili, onako isrpljeni i skenjani, bilo je skoro 9
sati uveče.
i
naredna dva dana isto tako su protekla.
šef
je fin čovek. jebe mu se za marvu. meni, kao novom članu stada, prvog dana je rekao
da je posao lagan, dobro plaćen, i što je najvažnije - imaću svoje radno
vreme.
samo
sam se osmehnuo, dok sam mu kucao sms da se narednog dana neću
pojaviti...
Kapetan Mekšefri