Wednesday, May 29, 2013

svadba

Uzmi me za kuma, ili starog svata, ili za devera ako nemaš brata... Svadba, svadba...

Dobro vi nama došli!
Bolje vas našli, domaćine.
Gde je mladoženja?
Tu je negde, vrzma se... Još malo pa će da ode po mladu, aha! Lepa će nam biti mlada.

Kuća vredna miliona... 4 sprata. Nekakvo stovarište pored. Najverovatnije zaslužno za silno domaćinovo bogatsvo.
Trubači. Mnogo njih. Ponosni mladoženjin otac na malopre opisan način dočekuje goste. Svi se osmehuju. Pola njih prvi put vidi. Kao što je slučaj sa mnom:
 - Čiji si ti? Tebe ne znam!
Zemljo, otvori se. Znam čiji sam, ali kako mu objasniti otkud ja u njegovoj kući.
- Sećate se da vam je baba rekla, mislim, pre par dana kad je zvala - kaže ortak, koji je koliko-toliko imao veze sa ovim glavonjom, i čitavom svadbom uopšte - Pitala je da li mogu da povedem druga, da bude, ono što se kaže vozač, a i ja nikog ne poznajem ovde, pa eto, da mi pravi društvo.
Glavati domaćin se osmehuje.
Dobro je, uspeo sam da uđem.
O kakva subota! Najpre smo ortak i ja odložili turnir u fudbalu povodom susreta generacije '88. Svi nas napušili, a mi našli nekakve uzogovore. U stvari, svadba nam, znaš, bila preča. Vidi kako je samo dobro ovde! Roksuju trubači, KALAŠNJIKOV, KALAŠNJIKOV! Nema veze sa svadbom, jebote. Ali dobro.
Seo sam na čelo stola, na to mesto sam mimo svoje volje postavljen. Nemam ama baš nikakve veze sa mladoženjom, ni sa mladom, uostalom. Hiljade podozrivih pogleda. Nafrakans rodbina, stričevi, sestrići, unuci, braća itd. Sestre, tetke, debele ujne itd. Ko su ovi ljudi? Ko sam ja među njima?
Osmesi. Samo osmesi. Rakija. Teče. Proliva se iz flaša i čutura kao kiša iz oblaka.
Harmonike. Eh, te harmonike... Neka želja?
Da, sviraj mi ''Suzanu''! Misliš Suzo moja Suzana? Da, sviraj.
Pljušte crvene. Razbila se čaša. Flaša.
Toplo je.
Svi ustajemo. Ćuteći.
Svatovi kreću.
Ide se u crkvu...

A posle...
Posle ćemo u restoran, da nastavimo da pijemo...
Kolona automobila, vijore se trobojke... Puca se.
Otom, potom...

Monday, May 27, 2013

Iz moje perspektive

Zove me dok spavam. To mrzim. Nikada mi neće biti jasno zašto svaki put ustanem i bez razmišljanja idem do njega. Otvaram oči i skačem sa kreveta, gegam se do kuhinje i pozdravljam ga klimanjem glave. Gazda ćuti.
Sedam i doručkujem. Jedem brzo. Nisam siguran u čemu je štos. Zašto ćuti a zvao me je. Maltene se drao da ustanem. Ipak - on je glavni. Izvukao me je sa ulice, dao mi da kuntam kod njega i hrani me. To mora da se poštuje. 
Progovorio je posle par minuta, rekao je - idemo. Jebiga, idemo - mislim se. Ne bih izlazio iz sobe ali idemo, jebiga. Spavao bih još dva dana sigurno. Spavao, jeo, pišao i srao. Samo to. Dva dana, minimum. Ali poslovi se moraju odrađivati i tog dela sam svestan. 
Navikao sam se da hodamo ulicama ili da odlazimo do nepoznatih njuški, koje ne znaju ni da ti ponude mesto kada im uđeš u stan, ili da zauzmemo klupu u parku i da ljudi dolaze nama. Tako se pravi kinta. Tako se puni frižider ili jebe dobar komad ili štedi. Ne postoji drugi način osim da se kapital obrće.
Gazda i najmanju novčanicu naziva kapitalom. Maše mi desetkom ili stotkom i govori - ’’ vidiš sine? Kapital.’’
Ovaj put smo neko vreme hodali pravo, do gradskog trga, preko mokrog, ofucanog betona. Semafore nismo nešto posebno gotivilii. Jebalo nam se za semafore. Oni samo usporavaju stvar. A do trga ih je četiri. Svaki sa zakočkom od po tri minuta, jebote. Kao da živimo u megapolisu.
Ako ikada vidiš kolonu znaš da je ili svadba ili početak subotnje večeri. Inače je put prazan i nema svrhe poštovati crveno, žuto i zeleno. Jebeš crveno, žuto i zeleno. Najveća ironija je u tome što valjamo žuto i zeleno ali jebeš i to. Od nečega moraš da živiš. Nemam problem sa tim. Ni ja ni gazda. Nismo suviše moralni kada je u pitanju preprodaja. Još nisam sreo osobu gadljivu na trostruki profit. Ne jede samo kraljevska danska doga velike koske. I mali psi ih podjednako željno saleću .
• * * 
Promenili smo pet klupa za sat vremena i više mi je pun kurac. Sedimo na polu suvim drvenim klupama i radimo trange-frange. Dobri smo 6 soma. Stižu poruke, šalju se poruke. Pozivi na svakih 10 minuta. Gazda je dobro raspoložen ali vidim da mu ne pada na pamet da se pomerimo ka nekom kafiću ili restoranu. Zašto bi morali da sedimo da prokletim drvenim, neudobnim klupama kada možemo da, kao pravi poslovni ljudi, radimo biznis iz fotelje ili bilo čega udobnijeg od dvadeset godina stare, okrnjene daske. Sve vuče na kišu ali ni kap da padne. Vlažan ali nekako topao vetar, po koji golub i ljudi u grupama od po dvoje-troje, gamižu kraj nas, ubijeni u pojam, vidno bez prave ideje.
Nismo klošari. To što smo na klupi u parku je iz bezbednosnih razloga. Uglovi koje pokrivamo daju nam prednost nad napadačima a tih lešinara ima pun kurac. Da bi nam neko od tih idiota prišao neprimećeno treba da bude ne znam šta, jer nas sa leđa štiti zgusnuti drvored, pred čijim stablima su ostale suve grančice tako da se i najtiši korak čuje, dok nam spreda ugao od 180 stepeni dozvoljava da dejstvujemo minimum minut pre dolaska pretnje. Nismo deca. Znamo igru.
Nosim pips u torbici oko vrata a gazda fura teleskop. Lako se sakriva u rukavu a radi posao pun gas. Onaj ko kaže da fura komad dok se šeta gradom znaš da opasno loše glumi ludilo. Samo seoska boranija donese gvožđe ali i to se dešava isuviše retko. Obično te recnu britvom ili šrafcigerom. Neki bambusi nose bolo. To ti je meksički naziv za mačetu. E, njih izliješ u korito. Indijanci. Prava gospoda sa pucama sede u lokalima ili u kućama a njihovi momci su odmah pored i to svi znaju. Tako se dolazi do veće zarade i tako se ostavlja utisak. Kada si na kulturnom mestu bitno je da obični ljudi ne gledaju u tebe kao na degenerativni izbljuvak društva. Samo zamisli da srčeš espreso a mačeta ti viri iz najk šuškavca. Kao lud si. Molim te...
Pre par godina, poturio sam gazdi ideju da pozovem burazere i par rođaka i da iznajmimo gajbu blizu centra. Da kupci dolaze kod nas, bez isticanja, u određeno vreme i sa minimalnim zadržavanjem. Bez kola i motora. Za godinu-dve već bi bili imena vredna poštovanja. Mislim da me nije slušao kada sam pričao o tome. On se zakuca u park ili kraj reke, odabere par mesta i tu bude par sati. Nije previše ambiciozan ako mene pitaš, ali jebi ga. Voli svoj život. Malo glumi adrenalin, malo proživljava stres za stresom. Ne zna za bolje, sa godinama sam stekao taj utisak.
Ostali smo još sat vremena u parku. Kada smo se spremali za pokret, čuo sam gazdin jauk i zvuk pesnice koja pogađa jagodičnu kost. U momentu sam skočio i krenuo da kidišem na lika. Policija! - urlao je. Policija! Gazda je ležao obliven krvlju. Imao je problema da dođe sebi. Pandur u civilu me je stezao oko vrata ali ga je strah polako savladavao. Ščepao sam ga i nisam puštao kerinu. Ispljunuo sam komad njegovog uveta i gledao kako se peder savija u bolovima. Gazda ga je dokrajčio šutom u glavu. Počeli smo da trčimo kroz zabezeknute posmatrače, gurajući tela onih koji su nam stajali na putu. 
U kući smo se zadržali nekoliko minuta. Seli smo u kola, izašli na auto put i uključili radio, našavši policijsku frekvenciju. Tražili su 1.90cm visokog momka, krupne građe, između 25-30 godina starog, u beloj šuškavoj trenerci i u društvu crnog staforda. Gazda je nervozno trupkao prstima po volanu. Isturio sam glavu kroz prozor i ćutke osluškivao šta kažu na radiju.

Truli,
I.Pelin

Wednesday, May 22, 2013

Sreća u 19:02


Početak maja je pun stomak u opustošenoj mesari, papirić sa kaucijom za dve gajbe piva i džak ćumura. Sredina tog meseca je preživanje i preživljavanje. Između su obaveze. Gomila izmišljenih obaveza. I zidovi između kreveta, pisaćeg stola i ormana. Veliki prozor sa klima uređajima u daljini.
Već nekoliko dana se teglim po krevetu kao razmaženo derište od devedeset kilograma napunjeno lošom hranom i akcionim filmovima. Možda je oko 4-5 popodne. Možda ne bih trebao da se pomeram do sledećeg ponedeljka. Dosta ’’možda’’ je u igri. Izbegao sam roštiljanje ignorisanjem zvonjave telefona i ostao u kući. Spoj od sedam neradnih dana me se nije ticao. Opet bi pričali o poslu, oni koji ga imaju, i ponovo bih klimao glavom i opijao se, praveći se da slušam o tim stresnim osmočasovnim smenama.
Dok ne nedostajem nikome pas pokušava da mi strgne ćebe sa leđa i natera na šetnju. Odlagao bih taj izlazak u nedogled ali brisanje ispišanog i usranog špajza umesto da sam okružen prirodom, sa kobasicama koje cvrče na slaninom premazanoj rešetki, ne dolazi u obzir. Obojica čujemo lavež komšijskog psa i osećamo kako sunce probija roletne. Stvari su postale ozbiljne. Ponovo.
Problem sam malim psima je nemar gradskog zelenila. Ne vidiš ih od iznenada narasle trave. Zapričaj se minut sa bilo kime i ispusti ih iz vida. Tako se saznaje da li pas zna put do kuće. Da li prilazi nepoznatima i da li ume da komunicira sa pitovima ili bilo kojim većim mužjakom bez brnjice. Koliko dobro ume da izbegne automobilske branike ili gume. Moj ume ali se ne radujem svaki put kada mi pobegne opterećen mirisima ženke u teranju ili nečije pišaćke. Izgubio sam ga negde na keju dok sam pričao sa vlasnikom nemačkog ptičara. Oko četrdeset i pet minuta sam ga tražio na mestima kojima se obično smucamo ovih 7-8 godina. Siguran sam da je već ispred zgrade ali koristim priliku da se prošetam. Imam odličan razlog za to. Na putu do kuće dobijam sms o primljenim parama i niz od dvanaest ili četrnaest brojeva. Honorar od par hiljada dinara, tako iznenada, je vest od koje se sve zaboravlja. Više nema zgrada, postoji samo jedna ulica koja vodi do novca, i na njoj nema ljudi ili drveća. Nikada mi nije pobegao pas. Nikada ni nisam imao psa. Nije dvadeset deveti april niti je sedmi maj. Imam poruku od poštanske štedionice, ličnu nisku brojeva i novčanik u koje ću položiti iskrzani papir sa žigom države.
Klizim ka poštI. Dvadest do sedam. Dvadeset do zatvaranja. Svakim korakom raste nada da red nije kilometarski i da je žena na šalteru nasmejana. Povlačim masivna metalna vrata i gledam u prazan hol. Gazim crvenu liniju i ovlaš dodirujem kanape. Nisam smislio nijednu uljudnu rečenicu za slučaj da je radnica besna ili da joj se ne radi, ali se uzdam u osmeh i pružam ličnu kartu diktirajući brojeve iz poruke. Petnaest do sedam. Dve i po hiljade dinara.
- Ne mogu da Vam dam novac. Prezimena se ne slažu. Očigledno je službenik pogrešno čuo onoga ko Vam je uplaćivao sumu.
- Šta piše? ( dvanaest do sedam)
- B umesto L . Ako možete da kontaktirate pošiljaoca da se vrati i ispravi grešku, možemo da stignemo sa isplatom. Znate da radimo još danas pa nas kače praznici. Ako se greška ne stornira ostaje jedino da pišete zahtev pošti ili se pare gube.
- Sačekaćete me par minuta? ( jedanaest do sedam)
- Hoću.
Nazvao sam devojku koja mi je sređivala osnovce i srednjoškolce koje mrzi da pišu seminarske radove ili sastave, i objasnio joj kako stvari stoje. Trčala je. Sedam do sedam. Pustio sam odvratan miris iz dupeta. Nervozan sam i trebaju mi te pare. Pošteno sam ih zaradio. Šalterska službenica ne oseća prdež zbog stakla ili gustine koja mu ne da da uzleti. Četiri do sedam, dobijam novi sms. Diktiram dok metan sabija rečenicu nazad u grlo. Zahvaljujem joj se i bežim od svog dupeta. Ostavljam oblačić za sobom. Neka provede praznike sa njima.
Kupio sam najskuplji sladoled koji su imali u frižideru i ugledao psa kako pretrčava ulicu i na jedvite jade izbegava kamionet za selidbe. Noge su mi se odsekle. Stajao sam ukopan i posmatrao, pun nemoći, kako vozač naglo koči, pas podvija rep i krivi kičmu, izbegavajući prednji far za nekoliko centimetara. Ruka mi iznenada postaje vrela i nepoznata žena na semaforu mi se obraća rečima : To je sreća, znate !
Osmehnuo sam se i rekao kako sam na trenutak pomislio da će mi pregaziti kuče ali je žena složila teleći izraz lica i uperila prstom na moje desno rame. Niz rukav tek oprane košulje slivalo se govno koje ako je po veličini kao da je israo medved a ne ptica

Truli, 
I.Pelin

Monday, May 13, 2013

ljudi


Ljudi koji ne vraćaju knjige


Zateći ćeš mnogo ruku
kako izvlače naslove
sa tvoje police
prstima od poverenja
neverovatno smireni
govorom tela čije te držanje ubeđuje
da će naslovi biti vraćeni posle par meseci
Čitav život si okružen
tim privremenim članovima
gradske biblioteke čija neplaćena članarina
povremeno ume da zamrzne
njihov nagon za čitanjem
i onda čuješ kucanje na ulaznim vratima
vidiš ih kako se izuvaju
i pričaju o
neobaveznim stvarima
ulaze u sobu i koračaju
zakucanih pogleda u
tvrde poveze i
kartonske korice
Svaki od njih
ima unapred smišljenu rečenicu
kada shvati da mu je plen na dohvat ruke
Oči im promene boju
Trude se da izgledaju nevino
nasmejano i opušteno
i uspevaju u tome
koliko i prosečna ajkula
kada namiriše krv
u bazenu punom turista
Posle nekog vremena
ukoliko se i jave na telefon
oseti se zadah amnezije
koji izlazi iz slušalice
obogaćen nekolicinom novih izraza
nakon čega sledi kratka odrična rečenica
čisto da se zaokruži utisak
nastao posmatranjem
praznog prostora na polici
i onda razgovor zamre
i još jedan broj u telefonskom imeniku prekriju
markeri ili hemijske olovke.
Truli, I.Pelin



a nisam namćor evo
upravo nisam u kurac oterao budalu
koja me zove na mobilni 2 puta za redom a
zna
da imam poremećaj sna
i da ne mogu da sastavim 4 sata bez
prekida
i da smo se bilion puta dogovorili
da prvo pošalje poruku
ali ne vredi idiotu
pričati ne čuje to je fenomen
da odredjeni ljudi
čuju samo sebe
i još mu kažem da sam zauzet za vikend
a on će meni ma nema problema
zvaću te ja pa ako možemo nešto
da se vidimo za vikend
koji vikend idiote koji vikend
idi se pridruži ovim trubačima koji
sviraju jer se dvoje sličnih idiota
venčava
a trubačima super
sparno vreme pa se više para
zalepi na čelo
i onda glavni kurac - ili kum sa belom
pederušom
ispod miške ili ponosni otac koji misli da
mu je ćerka posle 2 duže veze ušla u brak
a iza nje kilometri kurčeva - izvadio
pištolj i dinge dinge u vazduh
možda nečiju terasu
ali jebiga nije znao
ima dozvolu za pištolj što znači
da može da puca jednostavan je život
a pored kuma skockana pička konačno
eto njoj prilike da navuče čarape sa
čipkom samostojeće one dečko joj
kupio za rodjendan baš je sladak i
pažljiv
a pored ponosnog oca holesterol hladna
trajna koja je roknula duplu dozu inderala
da je ne stane srce dok
bude djipala u kolu ili jela tortu sa orasima
ili plakala
jer joj jedinica odlazi u bolji život
i sve je to meni ok
i drago mi je
i živi bili mladenci
i srećan porodjaj za mesec dana
ali stoko
prestani da pucaš
bolje idi daj još para
alavom popu
koji je odavno zaboravio svrhu svog
postojanja.


Džoni Fejvorit






Friday, May 10, 2013

Robot

Niko ne zna kako se osećam. Niko ne može ni da nasluti. A i nije me briga.
Važno mi je da ja znam kako se osećam. Ionako ću uskoro ostati sam, čim mrak prekrije grad, kada bend odsvira poslednju pesmu, kad se poslednje čaše naliju pa isprazne, kada bankovni račun bude ravan nuli. Jednostavno - kada dođu problemi. Iako su već pristuni, za druge su nepimetni, nenametljivi. Zapravo, to je moja krivica. Ja ih ne iznosim pred ljude, kao neki, zašto da tražim sapatnju? Nisam ja takav. Neću da se drugi poistovećuju sa mnom. Nema potrebe da znaju šta mi je, šta mi se dešava, šta se dešava među 4 zida moje lobanje, u porama moždanih komora, niti u mojoj kući. Da, jeste, pa šta? Tužni smo ćale i ja. Nema moje keve. Otišla je. I plačemo. Pa šta? Ljudi smo. Ili ne? Nismo ljudi. I ti i ja, i moj ćale i tvoj stari, svi smo mi roboti jer i kada plačemo susrećemo se sa međusobnim pogledima punih podozrivosti, jer smo zli, i ne možemo bez toga. 
Ostavi me na miru, robote! Dobićeš piće večeras, ali nemoj više kročiti u moje odaje. Vrati se u svoj robotski svet. U naš, robotski svet. Moje odaje su popločane krhkom keramikom, lako lomljivom, isuviše lako lomljivom, posutom suzama koje sam istrošio kao kada vojnik na frontu iscrpi municiju. Protiv koga sam se borio? Protiv tebe? Sebe?
Nazdravimo našim životima, zdravi smo. Imaš više para nego ja, i sreće, jer imaš mamu, ali dobro. 
Obojica smo roboti. To ne menja stvari iz fundamenta. Samo površno. I dalje neću da me sažaljevaš, robote.
Otišao sam još malo da pišem. 
Hvala ti na pažnji, ali mi nije bila potrebna...  

Wednesday, May 8, 2013

Moderniji Prometej


  Grom je razbistrio nebo u plavoj ejakulaciji. Mirko Todorović ga nije ni pogledao. Mirno je držao debelu baterijsku lampu u desnoj šaci i njome bistrio mrak. Žućkaste trake sijalice osvetljavale su šljunak, sve mokriju zemlju, grmlje i, najzad, kuću u poljani.
  Kiša je zapljuštala. Mirko Todorović je podigao kragnu mantila, time nimalo ne pomogavši sebi. Kapi su ga, ubrzo, celog progutale. Činilo se kao da se lampa sama kreće u burnoj noći.
  Brzo je stigao do kuće. Bila je to neuredna austrougarska udžerica koja samo što nije pojela samu sebe u prasku krovnih greda, crepova i cigle.
  Mirko pokuca jednom, pa sačeka dve sekunde, pa pokuca još jednom. Neki glas je nešto pitao iza vrata, ali od juriša kapljica nije se ništa moglo čuti. Mirko je odgovorio rutinski, siguran da je pitanje uopšte i bilo postavljeno, tek kada su se vrata otvorila.
  Čovek koji ih je otvorio bio je Ivan Lazić; debeli, visoki, ćelavi, brkati, dobrostojeći biznismen u odelu na pruge. Zvali su ga Al Kapone.
  "Kasniš."                                              
  Mirko prođe pored Ala, koji zatvori vrata. Kiša je utihnula.
  "Reko', kasniš..."
  "Čuo sam te i prvi put." Mirko je skinuo mantil. Bacio ga je preko drvene stolice za kuhinjskim stolom. To je bilo sve od nameštaja u sobi, osvetljenoj jedino plavetnilom televizorčića u uglu.
  "I?"
  "Šta i? Svakih pet godina, zar ne? Sada je 2011. To je tačno pet godina. Znači, ne kasnim."
  "Dogovorili smo se u osam. Sada je pola devet."
  Mirko šmrknu, pa pogleda ka rijalitiju koji je tutnjao sa televizora. Neko je nekoga tukao, neko je nekoga tucao, neko je nekom rekao...
  "Ko će da pobedi?"
  Al Kapone namignu.
  "Ne smem da ti kažem. Ne bi bilo fer." Razvuče širok osmeh.
  Mirko dozvoli sebi sličan kez.
  "Uostalom, ne gledam to. Čekam reklamu."
  I pre no što je Mirko Todorović stigao da pita kakvu to reklamu, džingl se oglasi i najavi marketnig. Al Kapone priđe napravi i pojača ton. Reklama za prašak za sudove/veš reće šta je imala, pa ustupi mesto poluminutnom predstavljanju najvećeg koncerta godine. Dobro zategnuti starac je skakao po isturenom delu stejdža, a masa je hrlila rukama ka njemu, nemoćna u svojoj jami da ga dohvati, pa makar i dodirne.
  Pevač zapeva: "Reci mi zdravo, samo to-o-o!..."
  Mirko Todorović vrhom cipele kliknu dugme na televizoru. Slika se sažme u irisu i izgubi, zauvek.
  "Ej, što nisi pustio do kraja?"
  Al Kapone je palio tompus, puštajući da zippo za trenutak osvetli zamračenu prostoriju.
  Munja i malo svetla.
  Mirko upali baterijsku lampu.
  "Znam kako se završava."
  "Je l' da?" Al Kapone ponudi Mirka cigarom.
  Mirko odmahnu glavom.
  "Da. Hepi end."
  Al Kapone se iskreno nasmeja.
  "Da pođemo?", predložio je Mirko Todorović.
  "Posle vas, doktore." Al pokaza šaketinom ka stepeništu koje se naziralo u mraku, kroz šibanje munja.
  Mirko Todorović se prvi spuštao niz stepenice, cepajući mrak u žuto iverje. Al ga je pratio – crvena tačkica u tmini.
  Mirko siđe do dna stepeništa i napipa nešto na zidu. Soba se rascveta uz pomoć gole sijalice sa plafona. Al Kapone je pogledao ka vrhu stepenica. Munja. Mrak. Seo je na poslednji stepenik i nastavio da puši, posmatrajući Mirka Todorovića kroz modru izmaglicu.
  Mirko je stajao gde se i zatekao – u dnu stepeništa – piljeći u metalni sarkofag na sredini sobe. To je bilo jedino u podrumu kućice. To i paučina.
  "Ne plaćam te na sat, ali bi mogao da požuriš." Al je tapkao skupom cipelom, sav nervozan.
  Mirko oćuta, pa ugasi baterijsku lampu. Čučnu pored kutijetine i odloži lampu. Sa obe ruke otvorio je poklopac i podigao ga. Sklop federa držao je  pokrov mirno u vazduhu, pod uglom od skoro devedeset stepeni. U sarkofagu je ležalo nepomično telo starijeg čoveka. Izgledalo je pomalo plastično – gumeno više – iako vrlo prirodno. Mirko zavuče ruku u džep sakoa i izvadi mali kompjuter. Iz istog džepa iskobelja i kabl čiji jedan kraj ugura u kompjuter, a drugi negde duboko u nozdrvu zakovčeženog. Tanani računar se upali i Mirko Todorović zadobova po ekranu, očiju prikovanih – koncentrisanih – na ono što radi.
  Deda otvori oči. Mirko se osmehnu, pa nastavi da tipka. Mumija pomeri nekoliko mišica lica, pa se nasmeši. Oči su vrludale svuda po sobi, kao da nešto traže, ali neusklađeno, kao da je svako imalo svoju volju. Mirko još nešto iskuca i oči čoveka iz sarkofaga su se upravile na jednu tačku.
  "Je l' sve OK?"
  "Proveravam mu mišiće lica. Za sada je sve u dobrom stanju. Sada ću da vidim kako mu rade ostali mišići i motorika."
  Mirko još nešto iskuca po ekranu i robot primi komandu; uspravi se u svom grobu, okrenu glavu levo-desno, kao da pucka vrat, ali nikakvog krckanja ne bi. Uspravi se na obe noge. Stupi iz sarkofaga.
  "Živ je!" Radovao se Al Kapone, kroz dim.
  "Androidi nikada nisu stvarno živi."
  Mirko Todorović još nešto otkuca, pa izvadi kabl iz nosa robotskog.
  "Šta je bilo?"
  "Ništa, gotovo je." Mirko vrati svoj kompjuter i gajtan u džep.
  "Je l' skroz šljaka?"
  "Potpuno je operativan, ako na to misliš."
  "Mudrijaš, a?" Al ustanu i baci cigaru. Zgazi je lakovanom cipelom i priđe androidu. "Biće ovo pravi spektakl."
  "Kao i svaki put."
  "Zvučiš kao da te ne plaćam debelo za ovo što radiš."
  "Zvučim kao da me nije briga, dokle god me platiš."
  Al mu namignu.
  "Idemo, a?"
  Android se nasmeši, smeškom prepoznatljivim čitavim nacijama. Al se nasmeši, manje prepoznatljivo. Krenu uz stepenice. Mirko Todorović je čekao robota, ali ovaj se još više nasmeši i pokaza rukom Mirku da pođe prvi. Mirko Todorović pljunu, pokupi lampu i krenu.
  Al je upravo vraćao telefon u džep, kada se Mirko ukaza na vrhu stepenica.
  "Rekao sam im da doteraju kola do ulaza."
  "Kome?" Mirko je oblačio mantil.
  Munje, kiša – spolja potop.
  "Moji ljudi su u kolima, krili su se napolju. Ne volim da privlačim pažnju."
  Mirko klimnu glavom.
  "Idemo, ne?" Silueta probuđenog se ukazala na stepeništu.
  Al se nasmejao, čim je čuo da robot govori.
  "Baš sam se pitao da nije omutaveo."
  "Možeš i njemu da se obratiš, sve radi što i mi."
  "Tako je...", nastavio je android, ali ga Al prekinu.
  "Bolje je, ipak, da ćutiš sve vreme, a?"
  Android zaćuta. Kroz bleske i kišu, začu se motor automobila.
  "Požurimo. Sutra samo što nije, a sutra je ludnica."

  Al Kapone je zadovoljno dimio u bekstejdžu. Pored njega je stajao Mirko i pratio nekakva očitavanja na kompjuteru. Android je bio na stejdžu; sav veseo, nimalo zadihan, a mnogo raspevan i skakutav.
  "Ajmo ruke gore!" Android je zapovedao masi. Svetina nije imala izbora. "Takve vas volim! Ajmo sad zajedno. Čija je onooooooo..." Android pusti ljude da završe njegovu misao. Ni sada nisu imali izbora: "Zveeeeezda!!!" Android onda opet prihvati: "Ljepša nego Danica!!!”
  "Svake godine kao da je sve bolji." Al munu Mirka u rame.
  "Nije on bolji. Nije on ništa. Samo je bolji softver u njemu."
  "Sve jedno." Nastavio je više da gricka nego da puši tompus.
  I android je nastavio po svome. Pevao je i pevao, i skakao i skakao, i smejao se i smejao, i pozdravljao publiku, i ljubio ih, i želeo im sve najbolje, i odlazio sa scene da bi se, posle skandiranja njegovog imena, vratio. Međutim, zabavi je morao da dođe kraj, te je android potpuno napustio scenu. Razgovarao je sa novinarima u bekstejdžu, puštajući da masa u sali uzalud urla njegovo ime: "ZDRAVKO! ZDRAVKO! ZDRAVKO!..."

  Ovog puta bez kiše, ali isto toliko mračno polje oko stare austrougarske kuće i ona u njemu. Crni hammer se zaustavio tik uz kućerak. Iz njega, prvi izađe android Zdravko, a onda Ivan Lazić Al Kapone i Mirko Todorović. Vozilo je ostalo ispred kuće, dok se trojka izgubila u njenoj unutrašnjosti.
  Mirko je krotio mrak baterijskom lampom, spuštajući se u podrum. Al je ostao na stolici u sobici, a Zdravko je pratio Mirka.
  "Nećeš sa nama?"
  "Nisam tip za opraštanja." Al zapali cigaru.
  Mirko frknu, pa nastavi u podrum.
  Zdravko je, bez pitanja, ušao u sarkofag i legao. Mirko se nadneo nad njega, te izvadio kompjuter i kabl.
  Mirko je naglo osetio veliku potrebu da se izvini Zdravku – tako je bilo svaki put.  Zdravko se nasmeši prepoznatljivo, pa mignu; kao da je znao šta je Mirku na pameti.
  Mirko je gurnuo jedan deo žice Zdravku u nos, dok je drugi priključio u svoj kompjuter. Zdravko se sve vreme smeškao. Mirko je zadobovao po mašinici i proces gašenja ubrzo otpoče. Ipak, nešto se pokarambasi i Mirku se na ekranu pojavi veliki trougao sa uskličnikom ispod kojeg piše: "ERROR" Mirko se namršti, pa otkuca nešto. Ali, greška nije htela da se izgubi sa ekrana. Onda se i sam ekran ugasi.
  Mirko pogleda u Zdravka.
  "Šta se dešava?", okrnji se Mirku s usana.
  Zdravko namignu još jednom – sve kroz smešak – pa zgrabi Mirka za gušu i slomi mu vrat.
  "Nisam znao da je ovo tako lako." Obrati se android samom sebi.
  Izađe iz kovčega, pa preskoči telo svog oca-kreatora. Strese se u ramenima. Nabaci još bolji kez. Krenu uz stepenice – ka Al Kaponeu i ostalima.

by ILKE

Ljudi koji ne vraćaju knjige


Zateći ćeš mnogo ruku
kako izvlače naslove
sa tvoje police
prstima od poverenja
neverovatno smireni
govorom tela čije te držanje ubeđuje
da će naslovi biti vraćeni posle par meseci
Čitav život si okružen
tim privremenim članovima
gradske biblioteke čija neplaćena članarina
povremeno ume da zamrzne
njihov nagon za čitanjem
i onda čuješ kucanje na ulaznim vratima
vidiš ih kako se izuvaju
i pričaju o
neobaveznim stvarima
ulaze u sobu i koračaju
zakucanih pogleda u
tvrde poveze i
kartonske korice
Svaki od njih
ima unapred smišljenu rečenicu
kada shvati da mu je plen na dohvat ruke
Oči im promene boju
Trude se da izgledaju nevino
nasmejano i opušteno
i uspevaju u tome
koliko i prosečna ajkula
kada namiriše krv
u bazenu punom turista
Posle nekog vremena
ukoliko se i jave na telefon
oseti se zadah amnezije
koji izlazi iz slušalice
obogaćen nekolicinom novih izraza
nakon čega sledi kratka odrična rečenica
čisto da se zaokruži utisak
nastao posmatranjem
praznog prostora na polici
i onda razgovor zamre
i još jedan broj u telefonskom imeniku prekriju
markeri ili hemijske olovke.
Truli, I.Pelin

Friday, May 3, 2013

L E T NJ E S I T N I C E


Bašta ne obiluje raznobojnim mirisnim cvećem. Niti onome koji prolazi kraj našeg dvorišta ne privlači posebnu pažnju. Nevelika je, i njene ćoškove opseda žbunje koje otac i ja mrzimo. Ali, ona je naša. I majčina, mada joj nikada nije pridavala važnost, niti se o njoj brinula, poput nas dvojice. Uvek bi samo prokomentarisala, onako u prolazu, kad kreće na posao, ili dok uživa u popodnevnoj, gorkoj, za nju okrepljujućoj kafi, tokom letnjih dana, kako nam je bašta divna, i kako bi trebalo posaditi još ruža, ponajviše onih belih, jer su crvene postale već nekako konvencionalne. A otac i ja bismo samo slegnuli ramenima, ne znajući da li da se složimo s njom, gledajući jedan drugog očima punim radosti, zbog toga što je moja majka još uvek umela da zapazi te sitnice koje čine letnji život, a pritom ju je vid napuštao. Potom sve više, i više, sve dok bašta nije opustela od ruža, i onog groznog grmlja, kojeg sam čak i više nego moj otac mrzeo, jer se tokom sparnih letnjih dana njegovi listovi smežuraju; a kada joj se vid znatno poboljšao, nas dvojica, otac i ja, kao jedini muškarci u kući, umeli bismo da bestidno pustimo i po koju suzu, radosnicu, i da je netremice posmatramo dok gricka komadiće pečuraka koje je za nju moj otac naručio od nekog lekara, a koje bi, pomešane s medom i nekoliko kapljica limuna, trebalo da zaustave rast beningnog tumora, što se pojavio na njenoj hipofizi, nekoliko godina ranije. Pri svakom drugom ili trećem zalogaju samo bi tiho izustila kako nam se bašta znatno prolepšala, sada u njoj ima raznovrsnijeg cveća, pogotovo karanfila i onih belih ruža, za nju neizostavnih, i kako nam se komšije sada dive, sve usporavajući svoj korak kada prolaze pored naše kuće, kako bi detaljnije osmotrili šta se sve krije u našoj skromnoj riznici cveća. A na pitanje upućeno ocu, kada je posadio te bele ruže, on bi ovako odgovorio: ,,Dok si bila u bolnici, matora...''
Biće da je stekla utisak o tome da se naša bašta polepšala ne zbog toga što je otac zaista posadio bele ruže dok je ona bila u bolnici, jer, te bele ruže, zapravo, i ne čine u velikoj meri našu baštu posebnom, takvog smo mišljenja otac i ja, već zbog toga što je sada, kada je bolje videla, jasnije mogla da zapazi sitnice koje čine leto. 

Još malo pa ću početi da j***m babe kako bih se prehranio ( i država i ja smo nesposobni da bismo se brinuli o meni)


Zamišljam lice prodavca
u podrumu pića
dok stara majka spušta flašu travarice
na pult i plaća sitninom
a ja zveram u podne pločice
i potvrdno klimam glavom
- Jeste,komšija; O njoj sam ti pričao...
U nju svako veče ulazim
zatvorenih očiju
nakon pola sata nabiflavanja u wc-u
i puštam je da me ljubi po vratu tim sasušenim usnicama
koje su nekada vikale : Sloboda narodu!
dok trnem okružen sopstvenom sramotom
i trpim njene krte nokte
na poraženim leđima.
Krv kaplje po posteljini.
Jebem je
a ona ne postaje
ni za trenutak mlađa.
Jebem je
da bi prepisala stan na moje ime
jer ima trosobnu gajbu
sa visokim plafonom i prostranom terasom
u užem centru grada
i u tome vidim dobru investiciju.
Ona je ćutljiva stara dama
koja je na fotografijama iz mladosti
uvek prekrštenih nogu
i otkrivenog poprsja
s parom kožnih rukavica položenih na krilo.
Jebem je
i posle danima pijem na njen račun
neuspevajući da se povratim iz šoka.
Došao sam kod nje na preporuku
njene prijateljice iz gimnazije,
bivše profesorke biologije,
koja tri puta dnevno
prima insulinske injekcije.

Truli, 
I.Pelin