Opet
sam tu.
Znaš,
mi ovde slabo gledamo boks.
Ali,
iskreno te razumem zbog čega nemaš nekog vremena za pisanje.
Obradovala
me je tvoja poruka od pre nekoliko dana, u kojoj si saopštio ovo za blog.
Znaš.
Bitno je da započnemo.
Dođem
iz grada, valjano nacuclan, i sednem za komp. Slova mi beže iz tastature, kao
iz zatvora – možda i ličim na nekog nagruvanog čuvara zatvora koji je došao da
ih muči. Osetim se grozno.
Pio
sam neko penušavo vino, pa pelinkovac, onda pivo. U stvari, mnogo piva.
Setim
se tebe, kako si mi pričao kada ste se ti i tvoji ortaci pre utakmice opijali,
pa se tako unezvereni peglali s murijom, ispred svog stadiona, ili ne, možda je to ipak bilo na nekom gostovanju.
Ortak
me pita šta mi je.
Ništa,
kažem.
On zna
da se nešto dešava sa mnom, jebeno je siguran, čim ćutim, onako zamišljen, ali
ja tvrdim da je ništa. Samo jedno ništa.
Ali
sada je to nebitno.
Ide mi
na živce to što nećeš malo više da pišeš, samo si zaluđen tim boksom. Mislim, i
ja sam lud za fudbalom, recimo, pa sam ipak uspeo da iskucam ovo što čitaš, dok
je Inter trtio Totenhem, znaš onaj klub iz Londona, ali je na kraju ispao iz
takmičenja. Bolelo me je to što sam propustio da vidim neke krucijalne šanse
obe ekipe, pa čak i jedan Interov gol mi je pobegao, ali ćutim. I pišem.
Vidiš,
i ja kenjam sad. Reći ćeš pijan sam. Pa, možda i jesam. I sutra ću da zaboravim
da sam pokušao da te napušim zbog boksa. A vidiš, i ja budala ti dosađujem, a
ne shvatam da je za tebe boks kao za mene fudbal. Ili možda shvatam? Već sam
napisao da se pržim na fudbal.
Neka
me.
Piši.
To je to za sada.
Pijani,
Captain
McSheffrey.
No comments:
Post a Comment